Lektire

Dobrodošli na moj blog. Ovdje ćete uskoro moći pronaći veći broj lektira za prepisanciju. Pišem i radove za pismenu zadaću/vježbu na određenu temu koju šaljete u inbox.

10.04.2013.

14. 1001 noć

-zbirka duzih i kracih prica
-nastale su u periodu od IX-XIV vijeka
-najstariji dijelovi poticu iz Indije ,a Arapima du došli preko Perzije
-zbirka arapskih priča,novela,bajki,pa čak i romana
-osnova cijele zbirke je priča o Šeherzadi

O DJELU:
-skupljenje susve mocne bujice mastovitog pripovjedackog uma citavog istoka
-price govore o istacnjackim carevima,vezirima,narodima i plemenima
-okvirna prica je prica o caru sahrijaru i seherzadi
-u pricama se pojavljuju i drugi pripovjedaci
-knjiga se moze predstaviti kao koncentricni krugovi


O PRIPOVJEDACU:
Šeherzada
-kcerka kraljevskog savjetnika
-uprkos carevom obicaju ponudila mu biti zena
-sa sobom povela i svoju sestru

NEPOZNATE RIJECI:
~arhaizmi
~turcizmi



Čarobni konj

FORMA:

Pripovjetka-narator(pripovjedac)-->Šeherzada
-pripovjedanje
-opisivanje
-dijalog
-monolog
-osobine pripovjetke
-stihovi unutar djela


LIKOVI:
gl.likovi-->princeza,princ,princev otac,princezin otac
sporedni likovi->mudraci,kcerke,car,vojska,majke,vitezovi...
princ-->mudar,mlad,lijep,zgodan,ponosan(pronaci citate u knjizi)
princeza-->mudra,lijepa,drazesna,stidljiva,zaljubljena(pronaci citate u knjizi)

JEZIK I STIL:
Ima nepoznatih riječi.
Arhaizmi
Turcizmi
Stilske figure:poredjenje
inverzija
epiteti
personifikacijeo
nomatopejam
etafora
(pronaci dijelove u knjizi gdje se isticu stislke figure!)
*pomoc:epiteti-mrklome (mraku),ruzan(mudrac)
poredjenje-stasa nalik na elif (djevojka)

KOME TREBA SADRZAJ NEKA SE JAVI U KOMENTAR ILI POSALJE PORUKU

VRIJEME RADNJE:nije moguce precizno odrediti
MJESTO RADNJE:Perzija,Sana
TEMA:
1.Istinska ljubav dvoje mladih.2.Igra sudbine u kojoj dobro uvijek pobjedjuje.
IDEJA:
1.Vjera i ustrajnost u nadi za uspjehom odvest' ce vas do ostvarenja ciljeva.
2.Dobro uviijek pobjedjuje zlo !

Ja imala lektiru prošli mjesec,a za vas ne znam. Ovo je prepisano od moje 2 prijateljice pa eto. Ako vam se šta svidi fatajte se prepisancije .. :$

21.02.2013.

13. ROMEO I JULIJA

William Shakespeare - Romeo i Julija

Viljem Šekspir - Romeo i Julija

 

Romeo i Julija postali su sinonim idealne, velike i nesretne ljubavi. Priču, kao ni u većini ostalih svojih djela, nije smislio sam Shakespeare. Bio je on majstor druge vrste - već postojeću fabulu razraditi do savršenstva. Ovu je posudio od engleskoga pjesnika Arthura Brookea, a ni ovaj se nije iskazao originalnim izmišljanjem. Tragične sukobe dviju veronskih obitelji smjestio je u Čistilište još Dante, a poslije njega o zaljubljenoj djeci sukobljenih porodica pisao je u 15. stoljeću novelist Masuccio Salernitano. Priču su od Talijana obrađivali još Luigi da Porto te Mateo Bandello čiju je pripovijest na francuski, pak, preveo Pierre Boaistuau, a taj je prijevod u rukama držao spomenuti Brook, ali i njegov sunarodnjak William Painter, auktor antologije Palača užitaka u kojoj nalazimo i priču o veronskim ljubavnicima. Svi oni utkali su svoj duh u priču koju je besmrtnom učinio samo Bard, kako ga patetično nazivlju Englezi. Nabrojene se isplati spomenuti i s neke svemirske pravde - nitko se danas, naime, ni ne sjeća više njihovih imena (čast Danteu, doduše), kao što većina ni ne zna od koga je sve Shakespeare posuđivao. Uostalom, pojam auktorstva u njegovo doba nije ni postojao. Dobra priča bila je neka vrsta opće svojine, a zaštita auktorskih prava izmišljena je ionako puno kasnije.

 

Mjesto radnje: talijanski grad Verona

 

Vrijeme radnje: početak 16. stoljeća, radnja se odvija tijekom pet dana

 

Likovi: Romeo Montecchi, Julija Capuleti, Mercuzio, Benvolio, Tebaldo, gospodin i gospođa Capuleti, gospodin i gospođa Montecchi, fra Lovro, julijina dadilja i sluge

 

Kratki sadržaj:
U moćnim i uglednim obiteljima Capuleti i Montecchi zametnulo se žestoko neprijateljstvo koje se prenosilo s generacije na generaciju. Jedne tople srpanjske nedjelje gradom šeću Samson i Grgur, Capuletijeve sluge u potrazi za kavgom. Idealna prilika ukaže se kada sretnu sluge iz suparničke obitelji Montecchi. Dolazi do tučnjave i borbe mačevima koja postaje sve masovnija, i u koju se na kraju uključuju čak i sami glavari navedenih veronskih obitelji. Borbu uspijeva prekinuti tek dolazak kneza Scale, koji upozorava obje obitelji da će ih drastično kazniti budu li se neredi ponovili.

 

Stari Montecchi i njegova supruga sretni su što u tučnjavi nije sudjelovao njihov sin Romeo. No Romeovo ponašanje u posljednje vrijeme je čudno: - noću luta šumom, bolno uzdiše, izbjegava društvo, a preko dana se zatvara u svoju zamračenu sobu. Zabrinuti roditelji pokušavaju saznati od Benvolia, Romeova rođaka i najboljega prijatelja, što je tome uzrok. Benvolio uskoro otkriva da je Romeo zaljubljen, ali nesretno, jer lijepa Rozalina ne mari za njega. Da bi ga oraspoložio, Benvolio predlaže da navečer tajno pohode bal koji priređuju Capuletijevi, uvjeravajući ga da će ondje među veronskim ljepoticama pronaći lijek svojoj bolesti. Iako ima čudan predosječaj da će se dogoditi zlo, Romeo prihvaća prijateljev prijedlog.

 

Za to vrijeme u domu Capuletijevih uzbuđenje raste. Ne samo zbog bala koji se treba održati već i zbog dolaska mladog grofa Parisa, koji je došao isprositi Capuletijevu kći Giuliettu. Stari Capuleti izjavljuje da je Giulietta još premlada za udaju, no ne skriva svoje zadovoljstvo Parisovom ponudom. Trinaestogodišnja Julija prekrasna je djevojka puna života. Još neiskusna u ljubavi, smjerno obećava ocu da će se nastojati svidjeti Parisu kada ga bude upoznala na plesu.

 

No te noći Julija susreće Romea i u hipu Paris i Rozalinda bivaju zaboravljeni. Bila je to ljubav na prvi pogled. Problemi nastaju kada Tebaldo, nećak gospođe Capuleti, prepozna maskiranog Romea i hoće se odmah s njim obračunati. Stari ga Capuleti uspijeva nekako smiriti, ali ne i zatomiti njegovu želju za osvetom.

 

Nakon bala, Romeo se nađe u vrtu ispod Julijinog prozora. Dvoje zaljubljenih zaklinju se na vječnu ljubav i odlučuju se vjenčati. Fra Lovro, franjevački redovnik, zabrinut je zbog njihove nagle i strasne ljubavi. Ipak, pristaje ih tajno vjenčati, nadajući se da bi njihovo vjenčanje moglo prekinuti krvave sukobe između njihovih obitelji.

 

Ali sudbina stavlja novu prepreku. Romeo, koji se netom tajno vjenčao s Julijom, naće svoje prijatelje Mercuzija i Benvolija u svađi sa Tebaldom, koji se došao osvetiti. Tebaldo naziva Romea huljom i izaziva ga na dvoboj no Romeo ne prihvaća borbu. Izjavljuje da Capuletijeve voli jednako kao svoju obitelj. Svi su iznenađeni Romeovim ponašanjem. Vatreni Mercuzio prihvaća Tebaldov izazov. Prije nego ih Romeo uspijeva rastaviti, Tebaldo probode Mercuzija.

 

Ispunjen osjećajem krivnje i nabujale mržnje zbog stradalog prijatelja, Romeo nasrće na Tebalda. U borbi na život i smrt Romeo pobjeđuje svog suparnika. Zbog Tebaldovog ubojstva Romeo mora u progonstvo. Julija s uzbuđenjem iščekuje svoju prvu bračnu noć, a tada stiže dadilja s lošim vijestima: njezin rođak Tebaldo je mrtav, a knez je potjerao Romea iz grada. Juliji, skrhanom bolom, dadilja otkriva da se Romeo sakrio u čeliji kod fra Lovre.

 

Stari Capuleti strašno je pogođen Tebaldovom smrti, a još više patnjom svoje miljenice Julija. Stoga odlučuje da je najbolje odmah sve pripremiti za Julijino vjenčanje s grofom Parisom. No Julija se odbija udati za Parisa, što naljuti starog Capuletija. Ne nalazeći od nikoga na razumijevanje i pomoć, Julija odlazi fra Lovri koji smišlja opasan plan: Julija treba popiti tajanstveni napitak koji će na 42 sata zaustaviti njezino disanje pa će svi pomisliti da je mrtva. Kroz to vrijeme fratar će poslati glasnika po Romea, koji se sklonio u Mantovu. Potom će se Romeo i Lovro sakriti u grobnicu i pričekati dok se Julija ne probudi. Romeo će je odvesti sa sobom, a kada fra Lovro objavi da su vjenčani moći će se oboje vratiti u Veronu. Julija ispija napitak.

 

Idučeg jutra, kada je dadilja došla u Julijinu sobu kako bi je pripremila za vjenčanje, vidi njezino beživotno tijelo i u kući Capuletijevih zavlada duboka tuga.

 

Fra Lovro šalje Romeu poruku, no pismonoša ne uspijeva stići do Mantove. Romeov sluga Baltazar prvi stiže do Romea priopći mu da je Julija mrtva. Izvan sebe od boli, Romeo kupuje otrov i juri u Veronu. Pred grobnicom nalazi žalosnog Parisa koji ga ne želi propustiti do tijela voljene. Dolazi do borbe u kojoj Romeo ubija Parisa. Posljednja Parisova želja bila je da bude pokopan uz Juliju, što mu Romeo i obeća. Kada ugleda svoju voljenu Juliju, Romeo, misleći da je mrtva, ispija otrov i umire.

 

Fra Lovro je požurio u grobnicu kako bi bio ondje kada se Julija probudi. Kada je stgao našao je Parisa i Romea mrtve. Uskoro napitak prestaje djelovati i Julija se budi. Kada otkrije da je Romeo mrtav, ne želi izaći iz grobnice. Uzima Romeov bodež i ubija se. Tragična smrt Romea i Giuliette ujedinila je njihove obitelji i prekinula dugogodišnju mržnju.

 

Tema
Sjajna, čudesna, neiscrpna, duboka i veličanstvena ljubav dvoje mladih ljudi koja kao da kroz cijelu priču strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi. To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja istovremeno spaja i razdvaja.

 

Ideja
Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i početak najveće tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki način bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeđuje mržnju.

 

Uvod
Već u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji, Montecchi i Capuleti, u svađi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja završava upozorenjem kneza Escala. Naslućujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capuletija.

 

Početak
Glava obitelji Capuleti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da dođe na zabavu.

 

Zaplet
Na zabavi Romeo susreće Juliju. Između njih se rodi ljubav, čista i iskrena, bez ograničenja koje nameće mržnja između njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaća pravi smisao života. Romeo i Julija se tajno vjenčaju.

 

Vrhunac
U jednoj svađi, Tibaldo, Capuletijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeći jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuđuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema Juliji sprijeće ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.

 

Rasplet
Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capuletija i misleći da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio, zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.

 

Kraj
Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvaćaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i čistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesreću.

 

Sociološka i psihološka karakterizacija glavnih likova

Romeo
Mladić iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki način žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuleti. Nerazumnu mržnju pobjeđuje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji.

 

Zublja sama
Nek od nje uči sjati. Djeva ta
Na crnom plaštu mrkle noći sja
Ko alem kam na uhu crne žene
- I nije vrijedan svijet krasote njene.
Uz druge djeve kao snježna, čista
Golubica u jatu vrana blista.
Kad ples se svrši, ja ću je potražit
I uz nju blagu divlju ćud ću razblažit.
Sad vidim da je to mi prva ljubav
Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav. Citat (str. 74.)

 

Romeo shvaća da je sreo sudbinu te je spreman učiniti sve. Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo a ne reći da je poduzetan i hrabar mladić. Pun je vedrine i mladenačkog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju.

 

Dvije ponajljepše zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oči njene neka sjaju
Na njinoj stazi dok se ne vrate.
Ej, da su njene oči tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijeća od sunca,
A njezine bi oči na nebu
Obasjale sav svemir takvim sjajem
Te ptice bi ko obdan zapjevale. Citat: (str. 83.)

 

Julija
Potjeće iz ugledne obitelji Capuleti, a susret s Romeom označit će njen život. Shvaća kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka.

 

Iz ljute mržnje niče ljubav medna!
Ah, prekasno te ja upoznah bijedna
I nemila je srca mog sudbina
Da mora ljubit mrskog dušmanina! Citat: (str. 78.)

 

Spremna je odreći se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.

 

Romeo, o Romeo! Zašto si
Romeo? O zataji oca svog,
Odbaci ime to - il ako ne ćeš,
Prisegni da me ljubiš, pa ću ja
Poreći da se zovem Capuleti.
ROMEO (za se). Da slušam još il da odgovorim?
JULIJA. Tek tvoje ime moj je dušmanin
Jer ti si ti i bez tog imena.
"Montecchi" nije niti ruka niti noga
Niti lice niti trup ni drugo ništa
Što pripada muškarcu. Drugo ime
Na sebe uzmi - ime nije ništa!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.
Baš tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinu svoju divnu
Sačuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime
Jer ono nije dio bića tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu! Citat: (str. 84.)

 

Metaforičnost
Metaforičnost u ovom romanu uočava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima između Romea i Julije.

 

ROMEO. Tko nije nikad osjetio rana
I brazgotini taj se podsmijeva
- Al tiho! Kakva svjetlost prodire
Kroz onaj prozor tamo? To je istok,
A Julija je sunce. - Sunašce,
Izađi sada i udavi mjesec,
Što zavidan je, smućen već i blijed
Od bijesa što si ljepše ti od njega,
A služiš njemu. Zato nemoj njemu
Da služiš više kad je zavidan.
Livreja mu je vestalska zelena
I bijela, kakvu tek budale nose
- Odbaci je - Citat: (str. 82)

 

A bujna glazba tvog jezika
Nek objavi svu sreću naših duša
Što daje nam je ovaj susret mili. Citat: (str. 108.)

 

Najzanimljivije u romanu
Najzanimljiviji dijelovi u romanu su prvi susret između Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.

 

Susret Romea i Julije zanimljiv je jer označava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savršena i jedinstvena. Ona je više od obične ljubavi, više od smrti i od samog života, zato je ovaj dio značajan.

 

Borba između Tibalda i Mercuzija također je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio označava početak ove čitave tragedije i sudbonosnih događaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja između dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteća ljubav koja se, prema priči, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugačijim okolnostima tijek ovih događaja krenuo prema sretnijem kraju.

 

LORENZO. E, takva divlja naslada imade
I divlji kraj - u slavlju svome gine,
Baš ko barut, kad se s vatrom združi,
U isti tren se s njom i raspline.
I najslađi se med nam gadit stane
Kad okus mu je najugodniji
Jer jedući uništavamo tek
- Pa zato budi umjeren u milju,
Jer naglost ko i tromost kasni k cilju - Citat: (str. 107)

 

Dojam o djelu
Kad sam dobio knjigu, mislio sam da je to priča o kojoj se već sve zna. Zatim sam je počeo čitati i tako, stranicu po stranicu, shvatio sam da je ona i sada posebna, tim više što u vremenu u kojem živimo previše mržnje ima u svijetu oko nas. Ono što tu knjigu čini posebnom je da od početka naslućujemo nesretan kraj i ta se slutnja osjeća i u najsretnijim trenucima u priči. U tome je sva ironija ovog djela. Ova će priča uvijek ponovno oživljavati u svim generacijama koje osjećaju ljubav. Ona će uvijek buditi mladost i uzbuđenje u čovjekovom srcu.

 

Da li je tragedija Romeo i Julija doista istinit događaj ili nije, neće se valjda nikad pouzdano utvrditi, ali tradicija o tome živi još i danas te se u Veroni na jednom vrlo romantičnom mjestu strancima pokazuje neki stari sarkofag, za koji tvrde da je bio lijes Julije Capuletijeve. Ako Romeo i Julija možda i nisu živjeli u Veroni, živjet će vjećno u ovoj tragediji.

 

William Shakespeare rođen je u Stratfordu na Avonu, gdje je imao obitelj, otišao je u London, postao glumac i pisac, vratio se u Stratford, napisao oporuku i umro. Iako je ostavio gotovo milijun riječi u tekstu, imamo samo 14 riječi napisanih njegovom rukom - njegovo ime, potpisano šest puta, i riječi "od mene", na oporuci.

 

Nijedna biješka, pismo ili stranica nisu preživjeli. Nemamo nikakav opis njegova lika koji bi bio zabilježen tijekom njegova života. Nismo sigurni ni kako bismo pisali njegovo ime, no to izgleda nije znao ni on jer mu ime nikad nije dvaput napisano na isti način u potpisima koji su preživjeli. Piše William Shaksp, William Shakespe, Wm Shakespe, William Shakspere, Willm Shakspere i William Shakspeare. Zanimljivo, jedini način pisanja koji nije koristio onaj je koji danas koristi cijeli svijet - William Shakespeare.

 

Svaka Shakespeareova biografija sadrži pet posto činjenica i 95 posto nagađanja. Svaka osim one koju je napisao Bill Bryson, američki novinar i pisac humorističnih knjiga i putopisa koji je hrvatskoj publici najpoznatiji po Kratkoj povijesti gotovo svega. Lani je vječno znatiželjni Bryson napisao kratku biografiju Shakespearea, knjižicu na 200 stranica u kojoj se bavi isključivo činjenicama iz života najslavnijeg dramatičara na svijetu. A njih nema baš mnogo, što je i razlog zašto je knjiga, koju je upravo na hrvatskom jeziku objavila zagrebačka Planetopija, tako kratka.

 

Za Shakespearea, kaže Bryson, ne znamo je li ikada izbivao iz Engleske. Ne znamo s kime se družio ili kako se zabavljao. Njegova seksualnost je nerazrješiv misterij. Nemamo podataka o tome gdje je boravio osam ključnih godina, kad je ostavio ženu i troje male djece u Stratfordu i postao, gotovo nemogućom brzinom, uspješan dramatičar u Londonu. Do vremena kad je prvi put u tiskanom obliku spomenut kao dramopisac, 1592. više od polovice njegova života već je bilo prošlo. U svemu ostalom on je, kako primjećuje Bryson, svojevrsni literarni ekvivalent elektrona - zauvijek je tu, i nije tu.

 

William Shakespeare, to na sreću znamo, rodio se 1564. a umro 1616. Pravo je čudo da je preživio prvu godinu života, jer su tada u Stratfordu na Avonu novorođena djeca masovno umirala od kuge. Ne znamo točan datum rođenja, ali s obzirom na to da je u župnim knjigama zabilježeno da je kršten 26. travnja, pretpostavlja se da je rođen 23. travnja. No kako se Shakespeare rodio po starom julijanskom kalendaru, ispravno bi bilo njegov rođendan slaviti 3. svibnja.

 

Prvi susret sa Shakespeareovim imenom zabilježen je 1552. Njegov otac John kažnjen je globom od jednog šilinga (dvije dnevne zarade) jer je držao gnojivo na ulici Henley u Stratfordu. Otac John rodio se oko 1530. a u Stratford je došao kao mladić i postao rukavičar, cijenjeni stručnjak za obradu bijele ili meke kože. Bio je do te mjere poštovan da je 1556. izaban za općinskog kušača piva. Dvije godine kasnije postao je pozornik, a bio je i općinski zastupnik, rizničar i gradski vijećnik, da bi 1568. bio postavljen na najviši izborni položaj u grad, zvanje visokog ovrhovoditelja, neke vrste gradonačelnika.

 

Kad je Williamu bilo 20 godina, povukao se iz javnih poslova, možda zato što se bavio zelenaštvom. Shakespeareova majka Mary Arden bila je iz farmerske obitelji, a Johnu je rodila osmero djece - četiri kćeri, od kojih je samo jedna doživjela odraslu dob, i četiri sina, koji su svi stigli do punoljetnosti, ali se oženio samo Will. Iako mnogi stručnjaci već desetljećima osporavaju njegovo obrazovanje, pa i identitet, smatrajući da dečko sa sela nije mogao napisati tako dobre drame, postoje indicije koje govore da je mladi Will ipak solidno obrazovan u mjesnoj srednjoj školi, Kraljevoj Novoj školi. Tamo se učilo mnogo latinskog: jedan od glavnih tekstova učio je učenike da na 150 različitih načina na latinskom kažu "hvala vam na pismu".

 

Kroz takve vježbe Shakespeare je mogao naučiti sva retorička sredstva. Formalno obrazovanje završio je u 15. godini, no što je radio do 1582., nitko nema pojma, ali tada je službenik u Worcesteru zabilježio da je Will zatražio dozvolu za brak s Anne Hathaway i platio je 40 funta, što bi danas bilo oko 200 tisuća kuna. Shakespeareu se iz nekog razloga prilično žurilo vjenčati s osam godina starijom Anne.

 

O njegovoj supruzi ne znamo gotovo ništa, osim da je bila iz dobrostojeće obitelji, jedna od sedmero djece, da je umrla u dobi od 67 godina i da joj je suprug oporukom ostavio svoj "drugorazredni krevet". Ona i William imali su troje djece: Susan koja se rodila 1583. te blizance Judith i Hamneta koji su rođeni 1585.

 

A kako je Will od od siromašnog 21 - godišnjeg mladića s troje djece postao londonski dramatičar, e to je prava tajna. Suočeni s bogatstvom teksta, a siromaštvom konteksta, znanstvenici su se, kaže Bryson, opsesivno fokusirali na ono što mogu znati. Izbrojili su svaku riječ koju je on napisao, zabilježili svaku točku i zarez. Tako Shakespeareovi radovi sadrže 138.198 zareza, 26.794 dvotočke i 15.785 upitnika. Njegovi likovi o ljubavi govore 2269 puta, a o mržnji samo 193 puta. Sveukupno nam je ostavio 8,884.647 riječi.

 

Dokumentacija o Shakespeareu, nastavlja Bryson, vjerojatno nam se čini oskudnom samo zato što nas on toliko zanima, jer o njemu znamo više nego o ijednom drugom dramatičaru toga doba. I što je najvažnije, imamo gotovo sve njegove drame, 36 od njih 38, koje su preživjele zahvaljujući Henryju Condellu i Johnu Hemingesu koji su sastavili više-manje potpuno izdanje njegovih djela nakon njegove smrti - Prvi folio. Vjeruje se da ih je tiskano oko 1000, a da ih je do danas preživjelo 228. Primjerak koji je 1623. koštao jednu funtu, danas je jedan od najskupljih rukopisa na svijetu. Ovih dana je u aukcijskoj kući Christie's jedan upravo prodan za 4,4 milijuna kuna.

 

Pretpostavlja se da je Will stigao u London kasnih 80 - ih godina 16. stoljeća. Prvi nedvojbeni spomen njegova imena kao dramatičara pronađen je u bilješci jednog pamfleta. U bilješci ga; Robert Green nemilosrdno ogovara i naziva uobraženim skorojevićem koji misli da je "jedini scenotresac (Shake - scene) u zemlji". Gotovo svi se slažu da je karijera Shakespearea kao dramatičara počela oko 1590. no puno je manje slaganja oko toga kojim je dramama počela.

 

Rasprava bi bilo mnogo više da 1598. nije objavljena knjiga Francisa Meresa u kojoj on navodi da je Shakespeare među Englezima za komediju i tragediju ono što su među Latinima Plaut i Seneka. Navodi drame Plemići iz Verone, Zablude, Uzaludni ljubavni trud, Osvojeni ljubavni trud, San Ivanjske noći, Mletačkog trgovca, Richarda II., Richarda III., Henryja IV., Kralja Ivana, Tita Andronika te Romea i Juliju.

 

Shakespeare se nije ustezao od bezočnih krađa, iako treba biti pošten pa reći da su to činili i drugi dramatičari njegova doba. Njegovu "Hamletu" je tako prethodio jedan raniji Hamlet, čiji je autor nepoznat. Ukrao je i Romea i Juliju od Arthura Brookea koji je poemu napisao 1562. a ovaj ju je pak ukrao od Talijana koji se zvao Matteo Bandello. "Kakvo vam drago" posuđena je od Thomasa Lodgea. "Julija Cezara" i "Antonija i Kleopatru" uz neznatne je promjene preuzeo iz prijevoda Plutarha Sir Thomasa Northa. Jedino što nije posudio, preradio ili ukrao su, čini se, "San Ivanjske noći", "Uzaludni ljubavni trud" i "Oluja".

 

Suvremenici su ga slavili zbog brzine kojom je pisao i čistoće teksta, no nije točno da nije griješio. Redovito je bio kriv za anatopizme, pogrešno razumijevanje geografije, pa tako u "Ukroćenoj goropadnici" proizvođača jedara smješta u Bergamo, grad okovan kopnom, dok mu u "Oluji" i u "Dva plemića iz Verone" Prospero i Valentin isplovljavaju iz Milana, odnosno iz Verone, iako su oba grada bila udaljena od mora dva dana putovanja. Stari Egipćani kod njega igraju bilijar, a u Cezarovu Rimu kuca sat 1400 godina prije nego što se tamo začuo prvi mehanički otkucaj.

 

U kolovozu 1596. Willu umire sin Hamnet. Ono što šekspirologe podosta zbunjuje jest što je u tri ili četiri godine nakon strašnog gubitka napisao svoja najveselija djela. Kako god bilo, razdoblje od 1596. do 1603. bile su njegove godine slave i bogatstva. Devet mjeseci nakon smrti sina kupio je raskošnu kuću u Stratfordu, osigurao grb svojoj obitelji i dobio pravo da se on i otac nazivaju gospodom. Koliko je zaradio, teško je reći; različite procjene govore da je njegova zarada u najboljim godinama mogla iznositi od 200 do 700 funta (svota od tadašnjih 30 funta ekvivalent je današnjih 15.000 funta, odnosno 150 tisuća kuna).

 

Godine 1609. u prodaji se pojavilo izdanje Shakespeareovih soneta po cijeni od pet penija. Neki kritičari smatraju da su oni sam vrh njegova rada, no ono zbog čega su posebno zanimljivi jest što osoba koju hvale nije žena, nego muškarac. Od ukupno 154 soneta, oni od broja jedan do broja 126 obraćaju se "lijepom mladcu", a soneti od broja 127 do 154 obraćaju se "crnoj dami", koja mu je bila nevjerna s obožavanim momkom iz prvog dijela. Tu je i mračni lik poznat kao pjesnik - suparnik. Treba li uopće reći, nitko do današnjih dana nije otkrio tko su oni. 

 

Godina 1616. za Williama se pokazala kobnom na više načina. Najprije se u travnju njegova kći Judith udala za lokalnog vinara Thomasa Quineyja. Imala je 31 godinu i očito je ulovila posljednju priliku. Ne osobito dobru jer je Quiney nakon mjesec dana platio globu zbog nezakonitog bluda s izvjesnom Margaret Wheeler. Još gore, gospođica Wheeler je umrla rađajući njegovo dijete. Nakon nje, umro je 17. travnja i Willov šogor, a šest dana kasnije umro je i sam William Shakespeare od nepoznatog uzroka. Oporukom na tri lista pergamenta Will je ostavio 350 funta u gotovini, četiri kuće i priličnu količinu zemlje.

 

Najslavnija rečenica u ovom dokumentu pojavljuje se na trećoj stranici, gdje je između redaka originalnog teksta ubačen novi: "Dajem svojoj supruzi svoj drugorazredni krevet s namještajem (s posteljinom, op. a.)". Šekspirolozi su se dugo svađali što bi mogla značiti ova rečenica i kakav su odnos imali supružnici jer se Anne ne spominje nigdje drugdje u oporuci. Kreveti i posteljina bili su vrijedni predmeti u to doba i često su se ostavljali u oporukama.

 

No što znači drugorazredni krevet? Da je nije volio, da mu je išla na živce pa nije mogla dobiti prvorazredni? Katkad se tvrdi da je drugorazredni krevet bio bračni, dok je onaj prvi bio rezerviran za važne goste. No podaci to ne potvrđuju i čini se da je drugorazredni krevet ipak bio ponižavajuće nasljedstvo.

 

Shakespeareova supruga umrla je u kolovozu 1623. njegova kći Susana umrla je 1649. a Judith 1662. Imala je troje djece, uključujući i sina po imenu Shakespeare, ali svi su pomrli prije nje i bez potomstva. Shakespeareova unuka Elizabeth živjela je do 1670. Udavala se dvaput, ali ni ona nije imala djece, pa je s njom izumrla loza Shakespeareovih.

 

 

NISAM JA PISALA ALI SAM SVE PRONAŠLA I SASTAVILA U JEDNU VELIKU CJELINU. NADAM SE DA VAM SE SVIDJA KAKO JE OBRADJENO MADA IMA DOSTA TOGA.

 

20.02.2013.

12. AULULARIA

Aulularia / Škrtac / Tvrdica / Ćup sa zlatom

Autor : Tit Makcije Plaut
Tit Makcije Plaut bio je najveći pisac komedija u rimskoj književnosti.
Plaut je rođen oko 254. pr. Kr. , najvjerojatnije u prilično siromašnoj obitelji. Najprije je radio kao radnik na pozornici u Rimu, a zatim je dosta putovao i trgovao, ali u trgovini nije imao sreće. Kao siromašan vratio se u Rim i tu zarađivao za život radeći u mlinu. Tu je napisao tri komedije.
Djela:

Amfitrion

Ćup sa zlatom (Aulularia)

Bakhide

Zarobljenici

Menehmi

Avet

Hvalisavi vojnik

Lažljivac 

Konopac

Tri groša

Magarci

Kazina

Kovčežić

Žižak

Epidik

Trgovac

Perzijanac

Mali Kartažanin

Stiho

Prostak 

 

Rod:drama

Vrsta:komedija

Likovi:Euklion,Stafila,Eunomia,Stropil,Likonid,Fedra,sviračice,kuhari..

Vrijeme radnje: II vijek p.Kr.

Mjesto radnje:Grčka,Atina

Tema:Škrti starac Euklion opsjednut blagom.

Ideja:Novac ne mijenja ljude,već pokazuje kakvi su oni zaista.

Forma: -drama,komedija karaktera (ismijava karakterne osobine)

             -stih

             -dijalog,monolog

             -5 činova

             -likovi,nesporazumi

             -plesni i glazbeni umetci

Jezik i stil:Aulularia je jedna od Plautovih komedija.Pisac se koristi dijalozima i monolozima kao i didaskalijama. Stilske figure : paradoks,ironija,poređenje,hiperbola,epiteti..+retoričko pitanje.

Motivi:zlato,škrtost

''Aulularia'' ---> zdjelarija ili komedija o zdjeli (lat.)

O djelu:U Aululariji likovi su obični ljudi,nešto slabiji od prosjeka.Njen kraj je izgubljen.Ova vrsta komedije nastala po uzoru na Grčke originale naziva se palijata.Ona može biti komedija karaktera i komedija zapleta.
Obično ima 5 činova. Pored činova tu je i prolog i izgovara ga neki mitološki lik (npr.Kućni Bog)

Kompozicija: dvije dramske radnje --> 1.Škrti starac i njegovo blago. 2. Udaja Fedre

Opisi likova:
*glavni lik:Euklion je bio veoma pohlepan starac. Novac za njega znači sve ! Bio mu je čak važniji od vlastite kćeri.Bio je sumnjičav prema svima,grub prema slguama. Od malena naučen na škrtost i pohlepu.Ne uživa u trošenju novca nego u gomilanju.Kroz  čitavo djelo izaženo je njegovo nepovjerenje. (citati:44 str. ''Ti,Vero...'' 25 str. ''Mnogo me baca...'')

19.02.2013.

11. KRALJ EDIP / CAR EDIP

Autor:Sofoklo

Sofoklo (Σοφοκλης; Kolofon, 495. pr. Kr. - Atena, 406. pr. Kr.) bio je starogrčki dramatičar. Jedan je od trojice velikih grčkih tragičara, zajedno s Eshilom i Euripidom. Napisao je oko 130 drama, od čega 20 satirskih. Sačuvano je sedam tragedija:

Karakteristike

Sofoklovo se shvaćanje života temelji na religiji i mitovima. Bitno je poštovanje bogova molitvom i žrtvama te izvršavanje njihovih naredbi. Njegovu religioznost odlikuje moralna strogost koja se zasniva na pokoravanju i poštovanju božanskih autoriteta, čija je volja apsolutna i određuju što je pravedno i moralno. Čovjekova samostalnost, nezavisnost i vlastito mišljenje podložni su božanskoj volji i zakonima. Čovjekovim životom upravlja iracionalna, tajanstvena sila te potpuna moć bogova, on ne može utjecati na svoju sudbinu i buniti se protiv nje:

"Ne želi ništa više jer dosuđenoj.Sudbini smrtnik umaknuti ne može." („Antigona”)

Čovjek mora podnositi sve što mu dosude bogovi. Tako i Edip pada kao žrtva proročanstva, volje bogova i zle sudbine.

Tematiku je preuzimao iz mitova i Homerovih djela. Za razliku od Eshila, bogovi nisu u središtu dramske radnje. Osnovu tragične radnje kod Sofokla čini slobodna ljudska volja, a radnja se pokreće aktivnošću samih protagonista. Oni su odlučni i do kraja slijede svoje ideale. Njegovi su tragični junaci idealizirani. Njihove karaktere naglašava i uvođenjem junaka sa suprotnim karakternim crtama od protagonista, primjerice, suprotnost hrabroj i odlučnoj Antigoni jest plašljiva Ismena.

Dramske inovacije

Sofoklo u tragediju uvodi trećeg glumca i pojačava dramsku radnju. Povećava kor s 12 na 15 osoba, ali mu smanjuje utjecaj. Njegov kor ne utječe na radnju, on je samo pasivni promatrač koji sa zanimanjem prati radnju, a u svom se sudu ne uzdiže nad običnim ljudima. Sofoklo je prvi tragičar koji je uveo junakinje u svoje tragedije.

Njegovi likovi nisu više bogovi i idealizirana bića kao kod prijašnjih pisaca, nego su to stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini. Iz svih njegovih tragedija izvire duboka humanost i visoki moralni principi koji upravljaju postupcima likova. Radnju pokreće slobodna ljudska volja. Sofoklovi su likovi psihološki produbljeniji od likova njegova prethodnika Eshila.

Već su stari Grci sami odredili odnos između Sofokla i Euripida: "Sofoklovi likovi onakvi su kakvi trebaju biti, a Euripidovi kakvi doista jesu."

 Rod: dramski

Vrsta:Tragedija

 Vrijeme radnje: neodredjeno

Mjesto radnje:grad Teba

 Likovi:kralj Edip,Jokasta,Kreont,Tiresije,svećenik,pastor...

 Tema:Kralj Edip traga za istinom o svom porijeklu želeći da isbjegne ono što ga je na kraju i zadesilo.

Ideja:Sudbinu je nemoguće izbjeći.

 

Glavni lik:Edip

Na početku tragedije na vrhuncu svoje moci - kralj Tebe  i njen osloboditelj od Sfinge.

Bio je vrlo odlučan i išao do kraja.

Ne brine za sinove već za svoje svije kćeri Antigonu i  Izmenu.

On je radoznao,snalažljiv,ali teško podnosi nesreću koja ga je zadesila.

Sporedni likovi:

Jokasta-dobra prema mužu.Dobra vladarica.

Kreont-vjeran vladaru,dobar govornik i omiljen u narodu.

Lukav je i pametan.Zna kome šta treba reći u odredjenom trenutku.

 Jezik i stil: ''Kralj Edip'' je atenska tragedija. Uz monologe i dijaloge pisac koristi i stilske figure:epitete,poredjenja,metafore..Djelo ima obilježja tragedije:tragican lik,krivnja,tragican zavrsetak.

Forma:

.drama

.didaskalije

.likovi

.sukob

.dijalog,monolog

.6 činova

 

 

''Sve u tri riječi'',kako kaže moj prof. bosanskog kog mrzim iz dna duše. Zamrzila sam i lektire i bosanski i pismo i jezi kao jezik. FUJ

 




19.02.2013.

10. STARAC I MORE

Autor:Ernest Hamingway


Bilješke o piscu (verzija 1):
Ernest Hamingway rođen je 1899. godine u Oak Parku, nedaleko od Chicaga, u saveznoj državi Illinois. Umjesto na sveučilište on se pokušava unovačiti u američku vojsku, no to mu ne uspijeva zbog slabog vida. Hemingway ipak odlazi kao novinarski dopisnik na bojište u Italiju gdje sa nepunih 19 godina biva ranjen. Nakon oporavka u Milanu nagrađen je talijanskim odlikovanjem za hrabrost. Po završetku prvog svjetskog rata Hemingway se vraća u Ameriku, ali nedugo zatim odlazi u Francusku. Tamo je 1925. god. izdao svoje prvo književno djelo- zbirku pripovijedaka pod nazivom “U naše doba.” Iduće godine Hemingway objavljuje i svoj prvi roman “I sunce se ponovo rađa” koje mu donosi priličan uspjeh i slavu. Poznatjia djela su: ”Muškaraci bez žena”, “Zbogom oružje”, “Imati i nemati”, “Kome zvono zvoni”, “Preko rijeke pa u drveće”, “Starac i more”. 1961. godine u svom domu izvršava samoubojstvo.


Bilješke o piscu (verzija 2):
Ernest Hemingway Ernest (1898. – 1961. g.), američki književnik. Za prvog svjetskog rata služi kao dobrovoljac na talijanskoj fronti gdje je ranjen; roman A Farewell to Arms jedno je od istaknutih proturatnih dijela. Dezorijentaciju i duhovnu pustoš anglosaksonskih intelektualnih boema i bogataša u poslijeratnom Parizu prikazao je u romanu The Sun Also Rises. U njemu otkriva i svoju fascinanciju Španjolskom i borbom bikova, što će mu biti tema u nizu novela i u knjizi Death in the Afternoon. Za španjolskoga građanskoga rata svojim reporterskim prisustvom na republikanskoj strani, javnim antifašističkim nastupima, dramom The Fifth Column i velikim romanom o partizanskom ratovanju iza Francovih linija, For Whom the Bell Tolls, pozitivno se angažirao kao umjetnik i kao javna ličnost.

U Drugom svjetskom ratu Hemingway je boravio na kineskoj fronti i među francuskim partizanima, sudjelujući i u oslobađanju Pariza. Poslijeratni roman Across the River and Into the Tress nije na razini njegovih ranijih reagiranja na povijesnu situaciju, ali The Old Man and the Sea, parabola o prkosnom junaštvu čovjeka nasuprot ravnodušnoj okrutnosti prirodnog udesa, osvaja dostojanstvenom jednostavnošću.

U svojim djelima Hemingway je stvorio neku vrstu mita o modernom čovjeku, lutalici i dobrovoljnom izgnaniku koji se, intenzivno živeći s prirodom, odajući se borbi, seksu, alkoholu, sportu, suprostavlja ništavilu kodeksom časti i stoičkom disciplinom. Sukus života je igra sa smrću koja za Hemingwaya ima gotovo obredni značaj. Stil mu je obilježen naizgled škrtim rječnikom stilizirane svakodnevnice, slijedovima kratkih rečenica, te se emocionalno bogatstvo njegova karkterističnog jezika nalazi u podtekstu. Hemingway je u našem stoljeću valjda jedinstven prozaik kojeg jednako cijene čitaoci iz najširih krugova, kao i oni s ekskluzivnim estetskim mjerilima.

Tema:
Život ribara Santiaga i njegova pustolovina na moru.


Ideja:
Možemo reći da je kroz borbu starca s ribom, koja predstavlja silu prirode, zapravo prenesena ideja o čovjekovoj mudrosti koja može nadvladati i najjačeg neprijatelja.


Kratki sadržaj (verzija 1):
Santiago je bio nesretni stari ribar koji je ribario u golfskoj struji gotovo tri mjeseca, a nije uspio uloviti ni jednu jedinu ribu. Uz to, prvih čedrdeset dana s njim je bio jedan dječak, Manoline, koji je uz nagovor roditelja odustao. Tako je starac Santiago ostao sam.

Jednog je jutra, kao i uvijek, Santiago išao na pecanje. Ovaj put išao je još dalje od obale gdje je voda bila još dublja. Mamac je bacio na različite dubine i prepustio se struji. Odjenom se na mamac nešto uhvatilo i počelo je jako vući. Starac je odmah reagirao i utvrdio da je to jedna ogromna riba, ali ju nije vidio, no kad je skočila iz mora Santiago je ostao bez daha, bila je to ogromna mečarica. Mučio se Santiago s njom tri dana i tri noći da bi na kraju ipak pobijedio. Zavezao ju je na bok barke i pošto se bližila oluja odlučio se za brz povratak na obalu. Međutim, na putu su se pojavili morski psi. Santiago se borio s njima, pokušao im je pobjeći, ali nije uspio, pojeli su mu cijelu ribu. Od mečarice su ostale samo glava i kosti.

Iako od ribe nije ostalo gotovo ništa, na obali su joj se ribari divili, bila je duga 5.5 metra.

Sljedećeg jutra kad se starac Santiago probudio uz njega je stajao mladi Manoline koji mu je obećao da će od sad na dalje uvijek ići na pecanje s njim.


Kratki sadržaj (verzija 2):
Uvod
Upoznajemo starca Santiaga, njegove prijatelje, a također i malog dječaka kojeg Santiago osobito voli. Upoznajemo način starčevog života, njegove probleme i u tom dijelu najviše saznajemo o sociološkim i psihološkim osobinama glavnog lika. Otkrivamo i druge pojedinosti vezane uz odnose među ljudima, tj. starca i ostalih mještana.

Zaplet
U zapletu se radnja počinje razvijati i atmosfera postaje sve napetija. Starac i dječak se pripremaju za isplovljavanje. Namjeravaju i nadaju se nešto uhvatiti. Starac dugo, dugo plovi dok napokon ne naiđe na ribu, mnogo veću nego što je i pomislio. Već na početku je svjestan da će imati puno muke i posla da je savlada.

Vrhunac
Starac, čamac i riba danima plove prostranstvom oceana no ni starac ni riba se ne predaju. U dugotrajnoj borbi s ribom Santiago zadobije teške rane. No, on se ne predaje i ne gubi nadu, jer se osjeća dovoljno jak i mudar da pobijedi. Nakon što savlada ribu, vraća se polako ploveći ka obali i razmišljajući kako borba nije završila i kako će ga sada početi napadati more. I doista, tek tada počinje prava borba za opstanak: borba za ribu, ali i za vlastiti život. Starac se bori svom svojom snagom protiv riba koje ih napadaju, otkidaju komade s njegovog ulova i na kraju se vraća kući dotučen, a na neki način i poražen.

Rasplet
Suprotno njegovom osjećaju velikog gubitka, po povratku svi ga poštuju i hvale. No, to Santiagu nije dovoljno, njegova pobjeda nije potpuna, on se ipak osjeća poraženim.


Najzanimljivije u romanu:
U ovome romanu najzanimljiviji je središnji dio koji opisuje borbu između starca i ribe. Taj dio nosi simboliku čitave pripovijetke, jer nam predočava težinu i bespoštednost borbe čovjeka za opstanak. Zato u tom dijelu dolaze do izražaja starčeve osobine kao što su:

Hrabrost:
“Starac je vidio mnogo velikih riba. Imao je prilike da vidi ribe teške i
preko pet stotina kilograma i ulovio je dvije takve grdosije u toku cijelog
svog života. Ali, nikada sasvim sam. Sada, sam i daleko od kopna
privezan je za najveću ribu koju je ikada vidio, veću od svih za koju je
ikada čuo, a lijeva ruka mu je bila još uvijek zgrčena kao kandže u orla.”
Citat: (str. 52)

Poštovanje prema protivniku:
“Ipak ću je ubiti - reče on. Mada to nije pošteno, mislio je, ali pokazaću
joj što sve jedan čovjek može učiniti i izdržati.” Citat: (str. 54.)

Suosjećanje zbog ubijanja:
“Riba je također moj prijatelj - reče glasno. Takvu ribu nisam nikada vidio
niti čuo o njoj. Ali, moram je ubiti. Drago mi je što nas nitko ne prisiljava
da ubijamo zvijezde.” Citat: (str. 60.)

“Tada mu bi žao velike ribe koja nema što da jede, no odlučnost da je
ubije ni za časak ne popusti usprkos tome što ju je žalio. Puno će ona
ljudi nahraniti. Pa, ipak, jesu li svi oni dostojni da je pojedu?
Ne, svakako da nisu. Nema nijednog dostojnog da je pojede,
kada čovjek pomisli na njen podvig i na njeno dostojanstvo.”
Citat: (str. 61.)

“Ubit ćeš me, ribo, pomislio je starac. Ali imaš i prava na to.
Nikad nisam vidio veće, ljepše, mirnije i plemenitije stvorenje od tebe,
brate. Dođi i ubij me. Svejedno mi je ko će koga ubiti.” Citat: (str. 73)

Izdržljivost, ustrojnost:
“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i
opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali
pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca.
Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je
zabrinjavalo.” Citat: (str. 69.)

Pobožnost:
“Nisam pobožan - reče on. Ali, izgovorit ću deset „Očenaša“ i „Bogorodice
djevo“ samo da uhvatim ribu, a ako bude moja otići ću na poklonjenje
Kobreanskoj djevici.” Citat: (str. 53.)


Metaforičnost:
Metaforičnost ove pripovijetke sadržana je u osnovnoj ideji. Ribe i more su s jedne strane i simboli su snage, a s druge strane je samac ribar sa svojom vjerom, ustrojnošću i mudrošću. Santiago ulazi u borbu iznad svojih mogućnosti bez izgleda da pobijedi ribu koju još nikada do tada nije vidio. No, tu je bila presudna njegova odvažnost i vjera u sebe i boga da to može uspjeti. Njegova ustrajnost održala ga je i na životu. Simboličnost je u prikazu borbe čovjeka i prirode. Riba je bila fizički jaka, ali čovjek je imao svu duhovnu snagu i mudrost. No, izgleda da u borbi s prirodom čovjek nikad nije potpuni pobjednik, on na neki način i dobiva i gubi.


Analiza likova:
Starac
Starac bijaše mršav i suh čovjek, s dubokim naborima na stražnjem dijelu vrata. Na obrazima je imao smeđe mrlje dobroćudnog kožnog tumora što ga uzrokuje odsjaj sunca u tropskom moru. Mrlje su mu pokrivale velik dio lica, a na rukama je imao duboko urezane ožiljke od izvlačenja konopca s teškim ribama. Ali nijedan ožiljak nije bio svjež. Svi su bili stari što dokazuje da već dugo nije ulovio niti jedne ribe. Na njemu je sve bilo staro osim njegovih očiju koje su bile boje mora, vesele i neporažene.

Dječak
Dugo je ribario sa starcem i on ga je naučio ribariti. Pošto starac nije već dugo imao nikakvog ulova roditelji su dječaka prebacili na drugi brod koji je bio puno uspješniji. Dječak je ipak najviše volio starca i htio s njim ići na pučinu. Pomagao mu je kad god je mogao.


Analiza glavnog lika:
Santiago
Starac Santiago je bio tanak i mršav, s dubokim brazdama na potiljku. Na jagodicama je imao mrlje kožnog tumora kojeg izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica, a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali nijedan od onih ožiljaka ne bijaše svjež. Na njemu je sve, osim očiju, izgledako staro, a oči su mu bile boje mora i sjale vedro i nepobjedivo.


Psihološka karakterizacije starca Santiaga:
Starca možemo opisati kao hrabrog i ustrajnog čovjeka koji se bori za sebe, za svoj opstanak, žestoko se boreći protiv svog neprijatelja, ali istovremeno ga poštujući kao protivnika. Riba je za njega neprijatelj, ali ipak joj se divi, zadivljen je njenom jačinom i veličinom, uzbuđen je i doživljava to kao izazov prirode. Ima veliku vjeru u sebe i hrabro ide u borbu s jačim. Starac je primjer čovjekove snage, vjere, upornosti i samopouzdanja.

“Bori se - reče on. Borit ću se dok ne umrem. Ali, sada u noći bez tračka
svjetlosti, u prisustvu vjetra i ravnomjernog kloparanja jedra učini mu se
da je već možda i mrtav. On sklopi ruke i osjeti svoje dlanove.
Nisu pripadali lešu, mogao je da osjeti bol života kad bi ih samo otvorio i
stisnuo. On nasloni leđa na dasku, siguran da nije mrtav. Leđa su mu to
potvrdila.” Citat: (str. 89.)

“Ribu nisi ubio samo zbog toga da bi uživao i da bi je prodao na pijaci,
pomisli on. Ubio si je iz ponosa i zbog toga što si ribar. Volio si je živu,
a voliš je i mrtvu. Ako je voliš, nije li grijeh ubiti je. Ili je onda još veći?”
Citat: (str. 82.)

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i
opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali
pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca.
Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je
zabrinjavalo.” Citat: (str. 69.)


Sociološka karakterizacija starca Santiaga:
Santiago potječe iz siromašne obitelji i sam je siromašan što vidimo iz njegovog izgleda i unutrašnjosti njegove kuće.

“Starac je bio tanak i suv, s dubokim brazdama na potiljku.
Na jagodicama je imao zagasite mrlje kožnog tumora kojeg izaziva odsjaj
sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a
na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog
izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka nije
bio svjež. Oni su bili isto toliko stari kao i erozije u kakvoj pustinji bez
riba. Na njemu je sve osim očiju izgledalo staro, a oči su mu bile boje
mora i sijale vedro i nepobjedivo.” Citat: (str. 13.)

“Koliba je bila sagrađena od žilave kore pupoljka kralevskih palmi
zvane «guano», i u njoj se nalazio krevet, stol, stolice kao i ognjište na
zemljanom podu gdje se moglo kuhati na drvenom uglju. Na mrkom zidu
od presovanog, isprepletenog lišća žilavog guana visila je slika svetog
Isusovog srca u boji kao i slika Gospe od Kobre.” Citat: (str. 18.)

No, znao je kako opstati i to ga je održalo na životu. Starac je duhovno bogat, u snovima doživljava lavove kao simbol snage i hrabrosti. Voli i poštuje druge ljude, posebno mu je drag dječak Manolin, a može se reći da su i drugi ljudi njega voljeli. Jako je vezan za dječaka Manolina, želi ga poučavati ribarenju i drugim životnim stvarima, želi mu uvijek biti prijatelj.

“Dječaku je bilo žao kad bi vidio starca kako se svakog dana vraća svojim
malim čamcem praznih ruku. I on je silazio svakodnevno da mu pomogne
da iznese užad namotanu u klupčad i kuke za ribe ili harpune, kao i jedro
omotano oko jarbola. Jedro bijaše zakrpljeno džakovima od brašna,
i savijeno u balu, pa je izgledalo kao zastava poslije beskrajnih poraza.”
Citat: (str. 13.)

“Dječak vidje da starac diše i onda ugleda starčeve ruke i poče plakati.
Otišao je sasvim tiho da mu donese malo kave, i plakao je silazeći.”
Citat: (str. 94.)


Analiza djela:
Hemingway je u ovoj priči izrekao cijelu filozofiju “izgubljene generacije”. Ljudi se očajnički bore za svoju sreću, muče se i krvave zbog nje, ali onda, kada ona treba biti potpuno njihova, kada trebaju osjetiti punu ljepotu te borbe za nju - njene plodove, dolaze mračne sile koje mu ih otimaju. “Suviše bi bilo lijepo da bi tako dugo potrajalo” kaže starac kada je ulovio veliku ribu. Ali Hemingway, kome je borba uvijek značila isto što i život, ni ovdje ne vidi izlaz u pokravanju i beznađu. Njegov starac Santiago se prvo bori da ulovi ribu koja će mu donijeti sreću, bogatstvo, da bi se kasnije sa istom žestinom bacio na morske pse koji su mu ju htijeli oteti. Međutim, kada postaje svjestan da je poražen, on ipak ne klone duhom, već se sprema zajedno s dječakom na nove borbe. Poslije poraza starac govori sebi: “Čovjek nije stvoren da bude pobijeđen. Čovjeka mogu uništiti, ali ga ne mogu poraziti”.


Dojam o djelu (verzija 1):
Ovo je roman koji govori o starcu ribaru i dječaku kojeg je on poznavao. Dječak mu je punio pomagao što se tiče održavanja čamca i samog ribolova. Starac već osamdeset i četiri dana nije imao sreće i vraćao se bez ulova. Tada je dječak morao prijeći na drugi brod i nije više mogao starcu pomagati. Starac jednog dana sam odlazi na pučinu u nadi da će nešto uloviti. Na kraju je i ulovio doista veliku ribu nakon mukotrpne višednevne borbe s njom, ali na povratku su mu morski psi pojeli cijelu ribu. Starac se tužan vraća na kopno. Cijela poanta knjige je ustvari da
se u životu dugo borimo da bi stekli nešto, a to s druge strane vrlo lako možemo izgubiti.


Dojam o djelu (verzija 2):
Ova pripovijetka Ernesta Hemingwaya je uzbudljivo djelo o teškom životu ribara, o pobjedama i porazima s kojima se čovjek susreće u životu. Također je uvjerljivo prenesena radnja, simbolika i detalji koji doprinose upečatljivosti priče. Okosnica je čovjekova hrabrost i ustrojnost, i zato ovu priču treba svakako pročitati i pamtiti.

“Ali čovjek nije stvoren za poraze - reče on. Čovjek može biti uništen, ali ne i pobijeđen.” Citat: (str. 80.)





19.02.2013.

9. RANI JADI

Autor:Danilo Kiš

Knjiga novela Rani jadi govori o ranom piscevom djetnjstvu, koje je proveo u Madjarskoj. Ova knjiga novela objedinjena je glavnim junakom i jednim narativnim subjektom koji kazuje pricu. Zato ova knjiga ima i neke osobine romana.

-Sadrzaj:

Sadrzinu ove knjige cini kazivanje o teskom djetinjstvu Andreasa Sama. Vrijeme je ratno,nesigurno, a iz tog vremena povremeno sjecanjem zalazi u neposrednu proslost, a mastom u buducnost, zeljenu ali jos nejasnu. Zivot tece u seoskoj sredini, medju obicnim i jednostavnim ljudima. Promicu pojedinci koji su u junakovom djetinjstvu bili vezani za njegovu sudbinu i uticali na neke dogadjaje: Anton Financ, gospodin Fuks, gospodja Rigo, gospodin Molnar. Kao sto je sjecanje prozracno i maglovito, tako su i ove licnosti ostale skice i siluete, slucajni prolaznici kroz zivot Andreasa Sama. Prica o djetinjstvu je sklopljena iz niza malih dogadjaja, sitnih i svakodnevnih, koji su ostavili tragove na djecakov zivot i zivot njegove porodice. Svijet djetinjstva prikazan je kroz sjecanje, prelomljen kroz prizmu djecijeg vidjenja. U sjecanju dominiraju siromastvo, nesigurnost i bijeda kao stalni pratioci djetinjstva. U mnogim pricama nalazimo iskaze koji odrazavaju svijest o bijednom zivotu i ranim jadima, da bi negdje pri kraju price sav jad bio izrazen jednom recenicom:...''Ulazimo u voz sa svojim smjesnim,prtljagom, vucemo za sobom cergu svog lutalastva, zalosnu prciju mog djetinjstva''...

-Motiv kestenova i simbol prolaznosti:

Motiv kestenova ponavlja se u prici Ulica divljih kestenova, cijela prica je potraga, poslije mnogo godina za ulicom divljih kestenova, koja je ziva u sjecanju Andreasa Sama ali je nema u stvarnosti kao sto nema ni divljih kestenova, ni kuce u Belmovoj ulici sedam u kojoj je Andreasova porodica zivjela. Ulica ,kuca, predmeti u kuci sve je to mogucnost da se u sjecanje vrate neki trenutci iz djetinjstva. Medjutim nestalo je sve ono sto je mogo da ozivi sjecanje. Ipak, uspomene su sacuvane, one se mogu osvjeziti i ozivjeti vrjeme i ljude iz proslosti.

-Jednostavno kazivanje:

Teme su svakodnevne, zivotne, svacije. Dogadjaji su obicni bez naglasenog dramskog naboja. Birani su onako kako ih sjecanje vraca u sadasnjost, bez cvrsce povezanosti. I naracija i struktura, potpuno subu skladu sa junakovim uvjerenjem da je zivot prica i da je prica zivot. Zivot je sazidan od malih prica, malih dozivljaja, pa opis toga zivota nije nista drugo nego niz prica. Prica je zivot jer govori o njemu onakvom kakav jest i lijepom i ruznom i veselom i tuznom.

-Naracija:

Upotreba treceg lica za kazivanje o sopstvenom zivotu otkriva junakov odnos prema djetijstvu u kojem je bilo vise ruznih nego lijepih dana, vise patnje nego srece i radosti. Kao da ova kazivanja izazivaju mucna sjecanja, pa je kazivanje u trecem licu jednostavnije i lakse, kao da se ovim oblikom narator brani od dogadjaja koji opisuje. Trece lice omogucava distancu, mirnocu i objektivnost kazivanja.

-Biografski elemementi:

U prici Eolska harfa, koje ima epilosko mjesto i funkciju najvise je dato prostora djecakovom dozivljaju elektricne bandere kao ogromne eolske harfe sa koje se moze prepoznati zvuk vremena, proslog i buduceg. Iz zvuka vremena saznata je buducnost Andreasa Sama.

-Andreas Sam:

Andreas Sam je senzibilna licnost, osjetljiv na spoljasnje utiske prijemciv za sve sto je lijepo- cvijece, boje, mirisi, zvuci, njegova masta je ziva i nemirna; sposoban je da oko sebe zapaza naoko nevazne detalje, da u sitnicama sagledava sustine i ljepote. Iz te sposobnosti proistekla je ljubav prema prirodi u kojo ce zapazati sume, drvece, travke,cvijece,mirise,zvukove. Ali ce zapazati i ono sto je ruzno i sto je proisteklo iz covjekovog nemarnog odnosa prema prirodi.        

       Danilo Kiš (Subotica, 22. februara 1935. – Pariz, 15. oktobra 1989), romansijer, pripovedač, esejista, dramski pisac, prevodilac sa francuskog, ruskog i mađarskog jezika. Jedan od najvažnijih pisaca u istoriji srpske književnosti. Kiš je počeo kao pesnik, a potom se okrenuo, pre svega, pisanu proze kojom je u drugoj polovini 20. veka izveo poetički preokret u srpskoj književnosti. Prvi objavljeni tekst Danila Kiša je pesma Oproštaj s majkom (1953), a njegove prve knjige - kratki romani Mansarda i Psalam 44 - objavljene su u istim koricama, kao zajedničko izdanje, 1962. godine.

 

Romani: Mansarda: satirična poema (1962), Psalam 44 (1962), Bašta, pepeo (1965), Peščanik (1972).
Knjige priča: Rani jadi: za decu i osetljive (1969), Enciklopedija mrtvih (1983) i Lauta i ožiljci (posthumno objavljene priče, 1994).
Knjige eseja: Po-etika (1972), Po-etika, knjiga druga (1974), Čas anatomije (1978), Život, literatura (posthumno, 1990), Skladište (posthumno, 1995).
Knjiga razgovora: Gorki talog iskustva (posthumno, 1990).
Drame: Elektra (1968), Noć i magla (1968), Papagaj (1970), Drveni sanduk Tomasa Vulfa (1974), Mehanički lavovi (1980).

Knjiga izabranih pesama i prevoda Danila Kiša sa francuskog, ruskog i mađarskog jezika Pesme i prepevi objavljena je posthumno 1992. godine.

 

Najvažnije nagrade: NIN - ova nagrada za roman godine, Goranova nagrada za knjigu godine, Književna nagrada "Železare Sisak" za najbolju esejističku knjigu godine, Veliki Zlatni orao grada Nice za ukupan književni rad, Orden Viteza umetnosti i književnosti, Andrićeva nagrada, Nagrada "Skender Kulenović", Sedmojulska nagrada, "Preis des Literaturmagazins 1988", "Premio letterario Tevere", Nagrada AVNOJ-a, Nagrada "Bruno Šulc". Dela Danila Kiša prevedena su na sve veće svetske jezike.

Nisam ja pisala ,a nisam više ništa uspjela pronaći.


 

    

18.02.2013.

8. BAŠTA SLJEZOVE BOJE

Autor : Branko Čopić

Svojim jedinstvenim rukopisom Branko Ćopić je ispisao mnoštvo zbirki pripovjedaka, pijesama, romana, komedija. Kako to biva samo kod pisca čiji se život i dijelo čudesno podudare, čini mi se da bi se dala sačiniti kratka Kopićeva biografija gotovo isključivo naslovima njegovih djela.

Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati. Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

Kritički prikaz
Kad se Ćopićeva zbirka pripovedaka, bolje reći kratkih priča, pod naslovom Bašta sljezove boje početkom sedme decenije prošlog veka pojavila, mnogi poznati i priznati kritičari tog vremena dali su joj najviše ocene, i epitet "najboljeg, najvećeg lirskog pesnika koga je srpska književnost ikad imala" (Milovan Danojlović: Najbolji Ćosić). U prilog tome ide i činjenica da mu je ovo delo donelo Njegoševu nagradu. U Bašti je reč o jednoj vrsti biografije, koja ne podrazumeva hronološki sled događaja iz piščevog života, nego doživljaje i događaje koji su pisca inspirisali za književno stvaralaštvo. Zato i nije čudno što se u predgovoru Bašti sljezove boje navodi da se "život i delo" Branka Ćopića "čudesno podudaraju". U ovoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode dečaka i staraca: prve kad u pupoljku života otkrivaju neobičan svet odraslih, a druge na izmaku života dok evociraju najlepše stranice svog postojanja koje ih odvode u bezbrižne trenutke detinjstva.

Knjiga je podeljena u tri celine: Jutra plavog sljeza, Nesmireni ratnik i Dani crvenog sljeza. Priče su nezavisne, vezuju ih jedino glavni likovi: deda Rade, stric Nidžo, samardžija Petrak i dečak Baja (narator), kao i vreme i ambijent.

Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom detinjstvu kad se mnogo sanja i žudi za nepoznatim, kad svet liči na bajku. Dani crvenog sljeza još uvek čuvaju vedrinu, ali se javljaju i opori tonovi. Ako bismo za prvu figurativno mogli reći da predstavlja jutro, Nesmireni ratnik je podne, a poslednja veče. Humor je glavno obeležje ove zbirke, on najčešće izvire iz dijaloga, a komičan efekat dolazi od neobičnih reči i izraza kao što su: parip, vantazije, božije goveče, konjska muvo, kenjac jedan itd. Ima i preterivanja u građenju likova.

Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku, a od vaser - vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju" (Čudesna sprava)... Taj Blagoje išao je nekoliko puta u Ameriku... Pričalo se da je jednom otputovao s goveđim pasošem, nekim koji je glasio na nečiju žutu kravu, pa su ga zbog toga, u šali, nazivali i Žuta Krava, a i to mu je dobro pristajalo jer je bio plavokos i nosio žute brkove (Ženidba moga strica).

Prva priča, koja nosi naslov zbirke Bašta sljezove boje, počinje tvrdnjom da muškarci slabo razlikuju boje. Tom prilikom autor ističe kako je njegov deda Rade bio prava neznalica: ... skoro preko noći, rascvjetao bi se u bašti kraj naše kuće crni sljez... To nije moglo promaći deda Radu, pa bi progunđao: - Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit. Drugi put bi za istu baštu rekao da se crveni i onda je za tu godinu bila crvena.
Djedov rođak Sava Damjanović, nekadašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica , i nenamerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine: - Otkud lisica crvena kad je žuta! - Hm, žuta? - beči se djed. - Žut je tvoj nos.
Pripovedač nam dalje kazuje kako je zbog dedove tvrdoglavosti oko boja i sam nadrljao u školi kad je učiteljici uporno tvrdio da je vuk zelen. Jedna od najboljih priča iz ove zbirke je Pohod na mjesec. Ona počinje naglašavanjem gušenja unutrašnje energije zanesenih dečaka od strane starijih. Spas dolazi jedino kad u goste dođe samardžija Petrak jer tad stege olabave i dečak to obilato koristi. Pohod na mesec označava ljudsku radoznalost i čežnju za dalekim, nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se čovek odvoji od svakodnevnog, i tvrdokornog života. Mesec simboliše ono što je nepoznato, daleko i hladno, ali i čovekovu imaginaciju i san koja se preko dana krije. Dedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, označava sigurnost zaštitu i toplinu, prijateljstvo i ljubav.
Najjači utisak, međutim, na mene ostavila je priča pod nazivom Potopljeno detinjstvo. Posle mnogo leta u rodno mesto, vraća se dečak u liku starca. Sećanja naviru. Dok setno posmatra dolinu koju je kao dečak kamenitim drumom ostavio, nalazi da tu ništa više nije isto. Sad je pred njim samo pusto bledo nebo odslikano u mirnoj vodi veštačkog jezera i natraške okrenuti brežuljci u njegovom ogledalu. U dijalogu dečaka i starca doznajemo čega se sve dečak odrekao na rastanku. Četrnaestogodišnji dečak se najpre oprostio od pitomih zečeva, dobre stare kuće, ali pamćenje pojačava sliku; kad mu je lugarova Danica dugo mahala iza niske ograde u cveću.
- Zar nisi poželeo da joj se još jednom vratiš za korak - dva natrag, da je još jednom... - Da poželeo sam, zastao, ali se ipak nisam vratio... Nisam, ali sam se kasnije, u tuđini, hiljadu puta okrenuo iza sebe i tražio dragi lik, priželjkivao svoju trinaestogodišnju prijateljicu, ali sve je već bilo prekasno... Kud li mi se samo žurilo? Pita se starac, pitam se i ja, pitamo se svi mi koji smo ko zna čega radi, ostavili rodni zavičaj.


Glavni likovi
Dečak Baja (pisac) glavni je lik i narator, akter skoro svih zbivanja u Bašti. Ona je, ustvari, vrt njegovog detinjstva. Dečak je naslikan spektrom najlepših boja, gotovo bez ijedne mane: pametan je, radoznao, maštovit, fizički slabašan, ali, kad znamo "da snaga klade valja, a um caruje", i to mu dođe kao vrlina. Nehotimično, međutim, Ćopić otkriva i jedan minus: nemilosrdan je prema osobama iz svog okruženja. Tako, recimo, svog deda Rada, koji ga je odgajio, za koga van teksta priče, govori s ljubavlju, u priči ga prikazuje prvo kao racionalnog brđanina, poštenog čoveka, odanog porodici, ali unuk se ne ustručava da ga predstavi i kao svojevrsnog čudaka koji je - od pogleda na termometar... dobijao vrtoglavicu, a od vaser - vage... zaokretao glavu kao od urokljivih očiju. Još gore je prošao stric Nidžo, predstavljen kao notorna pijandura, koji život provodi u bunilu. Uzalud pisac ističe njegovu odlučnost i hrabrost kao dobrovoljca u srpskoj vojsci tokom Prvog svetskog rata kad se između redova može provući da je i to plod šljivovice. Drugi put autor izvrgava ruglu Nidžinu muškost jer ga prva žena ostavlja, naglašavajući de je došla kao devica, i vratila se kući kao devica. Bruka je pukla. Naročito kad se ispostavi da je Nidžo u matičnim knjigama upisan: - Ime - Nikola, pol - žensko. Šteta se teško popravlja u "bajci" posle druge ženidbe kad selom hoda tuce dece Nikolinog obličja kao plod snašinih provera njegove muškosti po obližnjim kukuruzištima i šikarama. Najbolje je prošao samardžija Petrak, večita skitnica, koji jedanput godišnje nekoliko dana gostuje u kući Ćopića, baš u vreme kad se peče rakija. Pregleda sve samare i popravi što treba. Ali ono što je najvažnije za vreme njegovog boravka popuste domaće stege prema dečaku, nestane granice između onog: šta se sme, šta se ne sme, to je vreme autor krstio kao Petrakovi dani. Petrak je starac, koji, očito, bolje od ostalih odraslih razume dečiju radoznalost za svetom koji ga okružuje. Uprkos poznim godinama on je nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Zato on bespogovorno pristaje da sa dečakom krene u lov na mesec sa grabuljama. I kad poduhvat propadne, jer se mesec stalno izmiče, on teši dečaka: - Utekao lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nađi dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo. Mogao bih se upitati da li je Petrakovo ponašanje plod ugušene "vantazije" u mladosti, ili je opet svemu kriva šljivovica). U svakom slučaj, neizbežan je zaključak da je bilo "opasno" družiti se sa budućim pripovedačem (vidi kako slika Nikoletinu Bursaća), a još "opasnije" biti njegov rođak.

Čak se i ne sjećam u kom se razredu radi ova lektira !?

18.02.2013.

7. MAČAK U ČIZMAMA

Vrsta djela: bajka
Vrijeme radnje: jednom davno
Mjesto radnje: mlin, šuma, jezero, kočija, dvorac
Likovi: Mačak u čizmama, mlinar i njegovi sinovi, Div, kralj i kraljevna
Kratak sadržaj
Živio jednom stari mlinar koji je imao tri sina. Prije svoje smrti raspodijelio je svojim sinovima sve što ima. tako je najstariji sin dobio mlin, srednjem magarca, a najmlađi je dobio mačka. Tužan sin krene u svijet sa svojim mačkom. Putem shvati kako je mačak jako pametan i da može pričati, imao je čak i čizme koje je jednom ukrao divu. Kako nisu imali novca za nastavak putovanja smisle plan. Mačak predloži mladiću da skoči u jezero i pravi se da se utapa. On je tako i učinio. U to vrijeme pored jezera je prolazila kočijasa kraljem i njegovom kćerkom. Oni spase mladića iz jezera, dok se ovaj predstavi kao Markiz od Carabasa. Pozvali su ga u svoju kočiju kako bi ga ugrijali i odveli do svog dvorca. Kočija je krenula, a mačak u čizmama je pohitao ispred njih. Stigao je prvi do dvorca i naišao na diva. Div se hvalio kako se može pretvoriti u bilokoju životinju i tako ga mačak nagovori da se pretvori u lava. Kad je div postao lav, mačak je glumio da ga se boji. Nakon toga ga nagovori da se pretvori u miša. Onog trena kada se div pretvorio u miša, mačak ga pojede. Došavši do dvorca, mačak izađe van u svojim čizmama i pozdravi Markiza od Carabisa, rekavši kralju da je to njegov dvorac. Kralj je ostao zatečen te Markizu ponudi svoju kćerku kao ženu. Njih dvoje živjeli su sretno do kraja života.
Bilješka o piscu
Charles Perrault bio je francuski pisac rođen 1628. godine, a umro 1703. Neka od njegovih najpoznatijih djela su: Pepeljuga, Mačak u čizmama i druge. Kasnije su neke njegove bajke prepričali i obradili braća Grimm.



2. VERZIJA

Mjesto radnje: u mlinu, na poljima, na kraljevstvu, u dvorcu
Vrijeme radnje: nekada davno …
Likovi:stari mlinar, trojica sinova, Mačak, čarobnjak, kralj, princeza, seljani


O djelu : Malo koji lik je toliko popularan da je jednako dobro prihvaćen u pisanom i crtanom obliku. Klasična bajka Charlesa Perraulta o dosjetljivu mačku u novoj je verziji u izdanju nakladničke kuće ''Profil'' prepričana s mnogo stila!

Mačke obično spavaju, predu i ganjaju miševe, ali mačak u čizmama doista je krasan mačak! Nakon što mu otac umre i ostavi mu žućkastu macu, Petar otkrije da je to neočekivano koristan dar. Dosjetljivi mačak ima plan kako vrlo brzo lijenog mlinareva sina pretvoriti u bogata plemića, koji je čak prikladan ženik za princezu. Pratite lukavog mačka kako provodi svoju namjeru i nikakva ga iznenađenja ne mogu omesti te mu se divite dok čitavo kraljevstvo pleše na njegovu melodiju. Prekrasne ilustracije oživljavaju ove zabavne i živahne likove, a preklopi, kotači i umeci zabavljaju, potiču znatiželju i maštu čitača!


Mačak: Hrabar,snalažljiv. Ima osobine čovjeka. Uspjeva se izvuči iz svake situacije u kojoj se nadje . U skoro svemu vidi dobit.


Najdraža knjiga,priča kako god. Eto nadam se ste je i vi pročitali jer je zaista nešto zanimljivo. Ili pogledajte crtić to vam je zanimljivije

18.02.2013.

6.ALISA U ZEMLJI ČUDA

Autor: Luis Kerol

Kada se strmoglavi u rupu Belog Zeca, Alisa otkriva jedan neobičan svet, pun čudnih bića. Stupivši u Zemlju Čuda, Alisa upada u uzbudljivu avanturu - biće prisutna na neobičnoj čajanki gde, okusivši malo čaja, postaje manja od mrava, a odmah zatim, gricnuvši kolačić, naraste veća od kuće. Hoće li Alisa, tražeći izlaz iz lude avanture, nači put do svoje kuće? Bajkoviti roman napisan pre više od sto godina. Bajka u kojoj nema hrabrih prinčeva na belim konjima, sedmoglavih aždaja i veštica, ali se u njoj događaju prava i ozbiljna čuda.


Bio je ljetni dan. Alisina sestra je čitala Alisi priču. Alisa se igrala sa mačkom, popela se na drvo i zaspala. U njezinim fantastičnim snovima pojavi se zec. Imao je hlače, majicu i sat na ruci. Zec je kasnio i odjednom nestane u rupi. Alisa potrči za njim. Kada je ušla u sobu vidjela je stvari kako lete. Kad se spustila vidjela je kako zec ulazi kroz vrata. Pomaknula je zavjesu ali nije mogla proći kroz vrata jer su bila premala. Kvaka joj je rekla da popije vodu iz čaše na stolu te da će postati malena. Alisa je tako uradila i smanjila se. Kvaka joj kaže da pojede djelić kolača i da će opet biti velika. Uzela je ključ i počela plakati jer više neće moći proći kroz vrata. Zatim joj je kvaka rekla da ispije ostatak vode iz bočice. Ona ga popije i smanji se. Toliko se smanjila da je upala u bočicu i plutajući prođe kroz ključanicu. Tamo je vidjela razne neobične životinje kao npr. orla koji puši lulu, dva blizanca, školjke i golemu ribu. Prošetala se malo dalje i tada spazi leptire koji imaju krila od kruha i maslaca. Zatim je vidjela crvenu ružu koja ima oči, usta i nos. Razgovarala je s njom i pošla dalje. Došla je do raskrižja gdje ima puno natpisa. Kad se odlučila na koju će stranu ići susrela je crva koji sjedi na gljivi i puši. Crv joj je ponudio da okusi gljivu i da će postati velika. To je učinila te je opet postala velika. Tada susretne Ožujskog zeca s luckastim klobukom. Sjeli su za stol i pili čaj. Kada je Alisa krenula dalje susrela je Cerigradsku mačku koja ju je uputila kamo će ići. Alisa je stigla u kraljičin vrt i u njemu se pojavi zec s trubom a iza njega kraljica i vojnici od karata. Konji su igrali kriket - loptica je bila jež, a palica je bila ptica. Kraljica je htjela ubiti Alisu ali ona je imala još malo kolača kojeg je pojela i opet je postala velika. Onda je počela djelovati druga strana kolača i Alisa se je opet smanjila. Počela je bježati, a vojska od karata ju je počela slijediti. Tada se od straha probudila i vidjela da je sve to bio samo san.

Ideja: Ova priča me naučila da mašti nikad nema kraja, i da lijepe snove treba pamtiti i sjećati ih se.

Mjesto radnje: Na obali, u zečjoj jazbini.

Vrijeme radnje: Ljeto

Analiza glavnog lika: Alisa - radoznala, ima dobro srce i sposobna je da suosjeća sa drugima, uporna, ponosna, puna ljubavi.

Sporedni likovi: Sestra, bijeli zec, maza, kneginja, kralj, kraljica, gospođa kornjača, Bill

Lewis Carroll, pravim imenom Charles Lutwidge Dodgston (Daresbury, 27. siječnja 1832. - Guildford, 14. siječnja 1898.) je bio engleski pisac i matematičar, čije su dvije priče o Alisinim pustolovinama u čudesnom svijetu postale klasici dječje književnosti. Lewis Carroll je bio pseudonim Charlesa Lutwigea Dodgsona, koji je obrazovanje stekao na Oxfordu gdje je predavao matematiku od 1855. do 1881. godine. Postao je anglikanski svećenik 1861. godine. Četiri godine kasnije, dječje priče koje je pričao kćerki svog predstojnika katedre na koledžu, objavljene su pod imenom Alisa u zemlji čudesa i odmah su postigle uspjeh. Nastavak Lov na zrcalo pojavio se 1872. i bio je jednako popularan. Dodgson je također pisao humoristične stihove i nekoliko matematičkih djela. Bio je entuzijastičan i nadaren amaterski fotograf. Njegova omiljena kreacija je bila: Bijeli zec koji je uvijek u žurbi.

Mislim da Alisu u zemlji čuda nikada nisam radila u školi ali imam tu knjigu kući pa sam je pročitala bar 100 puta. PRAVA JE 

18.02.2013.

5. GULIVEROVA PUTOVANJA

Autor : Jonathan Swift
Putovanje u Lilliput
Bilješka o piscu:
Jonathan Swift, jedan od najvećih i najpoznatijih satičara svijeta, rodio se godine 1667. u Dublinu, glavnom gradu Irske, od siromašnih engleskih roditelja. Kada je napisao satiru “A tale of a Tub”(Priča o buretu), koja je govorila protiv svećenstva nigdje ga nisu htjeli primiti za biskupa. Bio je vrlo omiljen u engleskom društvu i svatko tko je bio pismen čitao je njegova djela. Umro je 1745. god.
Vrsta djela: Putopisni pustolovni roman
Vrijeme radnje: Krajem XVII. st. (1699/1700. god. )
Mjesto radnje: Liliput i Blefuscu
Tema: Odnos čovjeka i patuljka
Opisi: Nasukavanje u Lilliput – Dne 5. studenog, kad u onim krajevima počinje ljeto, u gustoj magli opazi kormilar hrid na pedeset sežanja od broda; ali je vjetar bio tako jak da nas je natjerao ravno na nju, i brod nam se razbije. Nas šestorica spustimo čamac i uspijemo nekako da se otisnemo od broda i od hridine.
Krajolik kod starog hrama – Kraj oko mene učinio mi se samim vrtom, a ograđene njive, ponajviše po četrdeset četvornih stopa, nalikuju na same cvjetne lijehe. Te su njive izmiješane sa šumama od pol stanga, a najviše je drveće, koliko sam mogao rasuditi, visoko sedam stopa.
jedna njihova igra – Ima još jedna zabava, koja se prikazuje jedino pred carem i caricom i ministrom predsjednikom, u osobitim zgodama. Car polaže na stol tri tanka svilena konca, duga šest palaca; jedan je modar, drugi crven, treći zelen. Ti se konci određuju za nagrade onima koje car izvoli odlikovati osobitim znakom svoje milost. Ceremonija se izvršava u svečanoj dvorani njegova veličanstva, gdje se kandidati moraju podvrći ispitu o svojoj vještini, koja je posve drugačija nego pređašnja, i takva da ni izdaleka sličnu nisam vidio ni u kojoj drugoj zemlji u novom ili starom svijetu.
grad Mildendo – Tavanski prozori i kućna sljemena bijahu tako načičkani gledaocima te sam mislio da još nikad nisam vidio napučenije mjesto. Grad je prava četvorina, jer svaka je strana zida duga pet stotina stopa. Dvije velike ceste što unakrst presijacaju grad i dijele ga na četiri četvrtine, široke su pet stopa. Uličice i prolazi, u koje nisam mogao ulaziti, nego sam ih samo razgledao kako sam prolazio, široki su dvanaest do osamnaest palaca. U gradu se može smjestiti pet stotina tisuća duša; kuće imaju od tri do pet katova; tržišta i dućani obilno su opskrbljeni.
careva palača – Vanjsko je dvorište četvorina od četrdeset stopa te obuhvaća dva druga dvorišta: u unutarnjem su dvorištu kraljevske odaje, koje sam jako želio da vidim, ali sam razabrao da je to vanredno teško; jer velike kapije iz jedne četvorine u drugu samo su osamnaest palaca visoke i sedam palaca šitroke. No zgrade u vanjskom dvorištu u najmanju su ruku pet stopa visoke, pa ih ne bih mogao prekoračiti a da ih silno ne oštetim, premda su zidovi čvrsto građeni od klesana kamena četiri palaca debeli.
Karakterizacija:
Gulliver – Gulliver dolazi iz jedne obitelji koja se nastanila u Londonu. Bio je treći od pet sinova. Sa četrnaest godina išao je Cambridge, u Emanuel College. Izučavao je navigaciju, matematiku i druge znanosti koje su mu poslije trebale. Sreća ga je služila i u najgorim slučajeviman kao kada se spašavao nakon što je brod lupio o hridinu i razbio se, a on je rekao:“Što se zbilo s mojim drugovima u čamcu, ne znam kazati; ali sudim da su svi zaglavili. Ja sam pak plivao nasreću, a vjetar i struja gonili me naprijed. ” Spasio se, ali su ga zarobili patuljci Liliputanci. Dali su mu jesti i piti, a on je obećao da im neće ništa učiniti. “Priznaje, često ga je snalazila napast, dok su mu gore – dolje hodali po tijelu, da zgrabi prvu čterdesetoricu i tresne s njima o pod... ”, ali ga je pekla savjest jer je vrlo pošten i drži obećanja. Liliputanci su dobro postupali s njim i dali mu slobodu. Postavili su mu uvjete za slobodu, a on ih je “potpisao sve s velikim veseljem. ” Pošto je vrlo volio čitati i učiti, a dobro je pamtio brzo je naučio Liliputanski. Njegovu dosjetljivost pokazao je kad je uspio ugasiti požar – mokraćom. Vedra su bila premala da bi Liliputanci uspjeli ugasiti požar, a Gulliver se jednostavno – pomokrio. Njegova dobrota i poštenje nije dobro prošlo jer je kraljeva pohlepa rasla te je htio više. Pomagao je Liliputancima u ratovanju s Blefuščanima (ukrao im ratne brodove), a kralj je htio potpunu pobjedu na što Gulliver nije pristao jer je pravedan i ne želi se mješati u političke probleme dvaju država. Nakon osuđenja saznajemo da se čak i u njemu može pojaviti strah od malih ljudi, pa bježi u Blefuscu od kuda se vraća doma.

O djelu: Djelo je vrlo zanimljivo, ali ima po mojem zvani “Kraljević i prosjak kompleks” – previše opisa. Da se pisac usredotočio na događaj djelo bi bilo zanimljivije. Isto tako želio bih reči da je u djelu mjestimice problem kao i u “Robinsonu Crusoeu” odnosno pisac spominje neke stvari pa kaže da će o njima poslije govoriti i to dovodi u zbrku. Djelo mi se vrlo svidjelo. Osnovna misao: Dobro se uvijek ne vraća dobrim

Problemska pitanja:
1. )Sažeto ispričaj zbivanja.
2. )Plan uzbudljivih pustolovnih događaja u Liliputu.
3. )Stvarni i nestvarni događaji.
4. )Slikoviti ili uzbudljivi prizori
1. ) Čovjek po imenu Guliver brodskom nesrećom dolazi u Liliput, zemlju patuljaka. Tamo ga zarobljavaju i odvode u njihov grad. On uči njihov jezik i Liliputanci spremaju ugovor s pravilima kojih se Gulliver mora pridržavati. Oslobađaju ga. Spašava ih od mnogih opasnosti. Odvodi brodove protivničkog naroda, spašava Liliputance od požara i pomaže u mnogim stvarima. Oni to njemu uzvraćaju tako da mu žele iskopati oči. On bježi u Blefuscu i tamo napravi brod i vrati se doma.
2. )1. Liliputanci zarobljavaju Gullivera 2. Sklapaju dogovor s njim 3. Oslobađaju ga 4. Otima narodu koji su u ratu s Liliputancima brodove 5. Spašava ih od požara 6. Urote se protiv njega 7. Bježi u Blefuscu 8. Odlazi doma 3.
Stvarni događaji i pojave
Nestvarni događaji i pojave
Požar
Liliputanci
Brodolom
Blefuščanci
Rat
Lik pravde
4. )Najuzbudljiviji dio knjige je, po mojem mišljenju, kada izbije požar. Gulliver tada iskazuje svoju domišljatost. Jako je dobro opisan i vidi se koliko je pisac truda uložio u tekst.


Čak se i ne sjećam kad sam radila ovu lektiru,ali nije to ni bilo baš tako davno.I nisam ja sastavila ovo gore ,već je prepisano.


Stariji postovi

Lektire
<< 04/2013 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

MOJI LINKOVI

Ako me ikada sretneš <3
Ako me ikada sretnes
u ovom ukletom gradu
ostani mirno
na istoj strani plocnika

Ne stavljaj ruke na lice
nemas sto od mene kriti
glavu gore
nama je ljubav lozinka

Ne pitaj je li pravedno
sto nas je prekrio mrak
ni to sto nismo zajedno
pusti suzu, daj mi znak

Da jos nije prestalo
da nikad nece prestati
mogu proci stoljeca
mogu ti i umrijeti

A ti me nisi prestala
i nikad neces prestati
ljeta zime proljeca
za tebe cu zivjeti i pjevati

Ljubav je slijepa i luda
ne zna za Boga ni suda
al' lijepo pjeva
i lijepo dusu odjeva

Ako me ikada sretnes
ne stavljaj ruke na lice
stavi smijeh
i stare razglednice

Ne pitaj je li pravedno
sto nas je prekrio mrak
ni to sto nismo zajedno
pusti suzu, daj mi znak

Uskoro,Uskoro,Uskoro
Očekujte nove lektire.
Svakako možete tražiti lektiru koju želite u inbox i rok do kada treba biti uradjena.
Pišem sve lektire.
+
PIŠEM I PISMENE VJEŽBE ZA OSNOVCE.
Temu koju imate za pismenu zadaću/vježbu i rok do kada treba biti uradjen rad šaljite u inbox.

Kako mogu lakše pronaći lektiru koja mi treba ?
Lista lektira :)

1.Orlovi rano lete
2.Junaci Pavlove ulice
3.Družba sinjeg galeba
4.Duga
5.Guliverova putovanja
6.Alisa u zemlji čuda
7.Mačak u čizmama
8.Bašta sljezove boje
9.Rani jadi
10.Starac i more
11.Kralj Edip / Car Edip
12.Aulularia / Ćup sa zlatom / Tvrdica
13.Romeo i Julija
14.1001 noc

Upoznaš ga.
Nasmijava te svaki dan.
Dopisujete se po cijele dane.
Postaješ ''ovisnik'' o fb-u samo zbog njeg'.
A onda...
Nestane.
Nestane sve.
U glavi ti ostaju samo njegove ''riječi''.
''Za nekoliko godina.''
Želiš vratiti vrijeme.
Želiš mu se javiti.
Svaki dan ti sve više nedostaje.
Al ponos je jači !
Nakon nekog vremena opet se pojavi.
Čini ti se da će uskoro sve biti kao prije.
Ali ne.
On opet nestane.
Sve opet nestane.
Plačeš.
Skrivaš suze.
Mrziš što ga voliš i dalje.
Niko ne razumije tvoje ponašanje.
Oči su ti uvijek pune suza.
Želiš ga naći.
Želiš pričati s njim.
Želiš ga zagrliti.
Razmišljaš o svemu.
Misliš: ''Neka, i ovo je dugo trajalo, možda je ovako bolje.''
Ne želiš tako misliti.
Želiš da te ne zaboravi.
Da te se sjeća.
Da jednog dana kaže: ''Nedostaje mi, želim je vidjeti.''
Sjetiš se kako je sve bilo na početku.
Sjetiš se prve poruke.
Sjetiš se prvog ''ee'' na chatu.
Sjetiš se prvog ♥.
Sjetiš se prve riječi ''Volim te.''
Sjetiš se svega.
Sve želiš natrag.
Ali ne, on ne želi.
On je daleko.
Daleko od tebe.
On ne misli na tebe.
On te zaboravlja.
Njemu je dobro.
Ti si u njegovom životu bila samo stranica koju je pročitao i ne želi se vraćati na nju!
Boli te pomisao na to.
Svaki dan sebi obećaješ: ''Neću više plakati.''
Ali ne, moraš!
Previše je lijepo bilo da bi se zaboravilo.
Sjećanje ostaje.
Uspomene ostaju.
Zauvijek ! ♥

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
6628

Powered by Blogger.ba